PORTUGAL
Prvi dan (nedjelja, 10.3.)

Rano ujutro u splitskoj zračnoj luci našli su se profesorica Žanetić i učenici te su krenuli prvim avionom za Zagreb. Kao i obično, Toma je kasnio pa su se svi od brige odmah razbudili. Profesorica Palčić i ja pridružile smo se našoj veseloj družini tek u Zagrebu, na aerodromu. Naš prvi zajednički let bio je za Z͎ürich. Tamo nas je dočekala kiša, ali nije nam pokvarila raspoloženje. Imali smo malu pauzu koju smo iskoristili za učenje portugalskih riječi; aplikacija dana bila je Google prevoditelj, a učitelj dana naš Petar. To nije dugo potrajalo jer nas je već čekao sljedeći let, onaj za Porto. Prvi put u avionu pa odmah tri leta za redom. Moram priznati da nas je umorilo. Dočekali smo i prtljagu, a na izlazu nas je dočekao stariji čovjek koji je mahao papirom na kojem su pisala naša imena. Sjeli smo u kombi i vozili se malo više od dva sata. Kako smo se približavali odredištu, bili smo sve više skeptični. Ulazak u naselje izgledao je poput našeg Dugopolja, bazno industrijsko područje. Kako smo se vozili prema centru, izgledalo je kao da smo došli u selo Dalmatinske zagore. Dobro, ne baš tako strašno, ha, ha. Napokon smo ugledali natpis „Arganil”, a to je bio znak da ćemo uskoro protegnuti noge. Kombi se parkirao ispred škole, a dočekala su nas vesela i topla lica. Moram priznati da škola nije izgledala ni približno kao naša, nalikovala je na neki dječji vrtić, šarena, vesela, ali oku ugodna. Vasco, koordinator projekta u Portugalu, srdačno nas je pozdravio i zaželio dobrodošlicu. Zatražio je svoje učenike da pokušaju pronaći svoje parove. Mislio je kako će to za njih biti težak zadatak jer su oni dobili samo jednu našu sliku te nekoliko kratkih informacija. Ono što on nije znao jest da smo mi već imali grupu na Instagramu te smo se ispričali na veliko pa je i pronalaženje parova bilo lagano. Počastili su nas svojim tradicionalnim slasticama, dali plan i program za iduće dane te kartice s imenima koje smo morali stalno nositi. Dogovor je bio da odemo kod svojih domaćinskih obitelji, ostavimo prtljagu i uputimo se na promociju sireva u mjesto Tabua. Kada su to rekli, očekivali smo konobu s nekoliko sireva za probati i dugi govor o proizvodnji onoga što jedemo - dovoljno da ti se više i ne jede. Međutim, čim smo stigli, pobili su sve naše predrasude. Sajam je bio smješten u velikoj dvorani, a ponuda je bila raznolika: domaći sirevi,kobasice, pršut, džem, žitarice, čokolade, gljive, likeri, vino i tako u nedogled. Sve su to bili proizvodi iz domaćeg uzgoja, a iznad svakog štanda pisalo je ime farme i proizvođača. Za mene kao gurmana, pravi raj na zemlji. Probali smo sve i svašta i uživali u prvim konkretnim zalogajima na portugalskom tlu. U pozadini se mogla čuti tradicionalna portugalska glazba koju su na pozornici izvodile folklorne skupine. Posebno su nas se dojmile domaće životinje, jako pitome i umiljate. Noć je padala, umor nas je svladavao, bilo je vrijeme za polazak kući.
Te sam se večeri po prvi puta srela sa svojom domaćinskom obitelji u punom sastavu. Moja domaćica, Beatriz, ima dvije kuće. Prvu su kupili nedavno i još je renoviraju tako da tu nisam mogla spavati. U toj kući žive Beatrizini roditelji, njen mlađi brat Salvador i djed. U drugoj kući žive drugi djed i baka i to je bila kuća u kojoj sam ja boravila. Večeravali bismo obično zajedno u kući koju renoviraju, a onda bismo otišli na spavanje kod bake i djeda. Ta je kuća bila smještena u predivnom zelenilu... kao da imate kuću na vrhu našeg Marjana, nešto predivno. Baka Ana srdačno me primila, pokazala kuću i poželjela dobrodošlicu. Svi su se trudili da se osjećam kao kod kuće i pobrinuli su da mi ništa ne nedostaje, a mene je dojmilo njihovo gostoprimstvo i ljubaznost. U grupnom razgovoru na Whats Appu izmjenjivala sam dojmove s nastavnicama i ekipom. Bili smo poprilično zadovoljni i ugodno iznenađeni. Kratko sam popričala s Beatriz i otišle smo na spavanje, čekao nas je naporan dan.

PORTUGAL
Drugi dan (ponedjeljak, 11.3.)

Probudile smo se oko 7 sati ujutro, bilo je jako hladno, kroz prozor sam vidjela maglu.To je ujedno bilo i moje prvo upoznavanje s vremenom u Portugalu. Jutra i večeri jako su svježi, temperatura se spusti gotovo do nule, a dani su vrući pa temperatura zna biti i preko 25 stupnjeva. Upozorili su me da se odjenem slojevito, doručkovale smo te nas je Beatrizina majka odvela u školu. Tamo su nas dočekali i učenici iz Litve i Poljske koji su stigli kasno navečer pa nismo imali priliku ranije ih upoznati. Nastavnici su otišli razgledati osnovnu školu i vrtić, a nas su naši domaćini proveli školom. Zajedno smo razgledali učionice, predstavili su nas svojim razredima, upoznali smo se s njihovim nastavnicima i metodama rada. Koliko je god slično našem, toliko im se obrazovni sustav i razlikuje. Sustav funkcionira tako da djeca u školu polaze sa šest godina i to je usporedivo s našom predškolskom godinom u vrtiću. Prve četiri godine osnovne škole za svih su jednake, a onda se po predmetima dijele posebno peti i šesti razred i sedmi, osmi i deveti razred. Srednja škola počinje u desetom razredu i prve je dvije godine za svih jednaka, to jest do dvanaestog razreda. Onda se, kao i kod nas, opredjeljuju za strukovne škole ili gimnazije. Pisane provjere pišu samo u 9., 11.i 12. razredu. Imaju upola manje predmeta od nas, a opet se žale da im je teško… Kada su čuli da mi imamo 16 predmeta, koji uključuju likovnu i glazbenu umjetnost, ostali su u čudu. Ostatak putovanja smatrali su nas genijalcima. Koliko su god bili „jači” u poduzetništvu i „snalaženju u društvu” (njihova dva glavna predmeta), mi smo imali puno šire znanje na područjima za koja oni nisu ni čuli.
Ah, ne znaju oni što je gimnazija…
Prolistala sam nekoliko knjiga, a gradivo se većinom podudaralo s našim. Ono što se razlikovalo jest način učenja tog gradiva. U kemiji izvode puno pokusa, na satu matematike zadatke rješavaju na laptopima, na satu biologije crtaju dijelove životinjske stanice u bilježnice itd. Školska knjižnica ima prostor za odmor i uživanje i dobro je opremljena što knjigama što računalima. Prostorija koja se nama najviše svidjela jest ona za druženje učenika u kojoj su smješteni stolovi, pozornica i stol za biljar. Tu smo se malo odmorili i popričali, a ubrzo je došlo vrijeme za ručak. Školska kantina bila je poprilično velika. U njoj se provodi program zdrave prehrane te im nutricionisti osmišljavaju jelovnike. Za ručak smo imali rižu i tunjevinu, prilog i voće po izboru. Moram priznati da nas ručak nije dojmio jer smo mi Dalmatinci naviknuti na dosta začinjenu hranu. Srećom pa smo mi pronašli alternativu - LIDL. Nakon ručka imali smo slobodno vrijeme predviđeno za druženje. Naši Portugalci odveli su nas u svoj školski kafić, poznati „Eduardus”, koji je narednih dana postao naš dnevni boravak. Popili smo prvu portugalsku kavu i uživali u druženju s novim prijateljima. U tom smo kafiću, čini mi se, saznali najviše o njima. Objasnili smo im kako Splićani piju kavu najmanje dva sata, a oni su se brzo prilagodili. Kada smo popili kavu, krenuli smo u istraživanje grada. Gradonačelnik nas je primio u svoj ured, zaželio nam ugodan boravak u Portugalu te su nam podijelili poklone kao znak dobrodošlice. Nakon primanja u Gradskoj vijećnici, domaćini su pripremili igru Peddy paper u kojoj upoznajemo Arganil i njegove znamenitosti.
Prošetali smo se kroz grad, uživali u pogledu i ljepoti prirode. Posebno su nas fascinirale karakteristične pločice koje su bile posvuda. Šetnja nas je umorila i bilo je vrijeme da krenemo svojim kućama. Beatriz je toga dana napunila 16 godina i imali smo obiteljsku večeru koju su pripremile njena mama i baka. Za večeru sam jela piletinu u umaku s rižom i slatkim krompirom te tortu kao desert. Nakon dugog dana i kroasana kao ručka, jedva sam dočekala tu večeru. Bilo je jako ukusno, dosta začinjeno, a to i volim. Nakon večere otišli smo kod bake i djeda na spavanje. Sutra nas je čekao naporan put, trebale smo se odmoriti.

Za divno čudo, ovog jutra nije bilo ni traga magli. Jutro je bilo predivno, odmah smo znali da će takav biti i cijeli dan. Doručkovale smo i proučavale program koji nam se činio poprilično naporan. U školu nas je odveo Beatrizin tata, a toga je dana njemu bio rođendan. Odmah su mi u autu najavili zajedničku večeru što me veselilo jer je u našem planu ručak bio lunch paket, predosjećala sam da mi se neće dopasti…
Ispred škole čekao nas je autobus i uputili smo se prema Coimbri. Naša prva stanica bio je Institut Pedro Nunes (IPN) kojeg je razvilo Sveučiliste u Coimbri kako bi promoviralo inovacije i prijenos tehnologije uspostavljajući tako vezu između znanstvenog i tehnološkog okruženja i proizvodnje. Održana su nam predavanja dvaju vrhunskih predavača koji su, svaki na svoj način, pokušali približiti značaj tehnologije u današnjem svijetu.
Prvi predavač bio je Jorge Pimenta, projektni menadžer, poduzetnik, Start Up entuzijast i poslovni programer koji potiče inovacije i poduzetništvo na IPN-u. Govorio je o poduzetničkim inkubatorima, tzv. Start Up-ovima koji se baziraju na tehnologiji, međunarodnosti tržišta te istraživanju i inovacijama. U njima mladi poduzetnici ostaju otprilike četiri godine i onda se osamostaljuju. U današnjem se svijetu sve to bazira na digitalnosti te se nastoji pretvoriti iz fizičkog u digitalni oblik kojem nema granica koje smo nekad poznavali. Poručio nam je da učimo, putujemo, napredujemo i vjerujemo u svoje ideje.
Drugi predavač bio je Pedro Jorge Caridade (Copernicus Academy), izvanredni profesor na Sveučilištu u Coimbri i suosnivač SpaceLayer Technologies (Start Up tvrtka Instituta Pedro Nunes), koji nam je održao predavanje “From prime layer to space layer”. Tema njegovog predavanja bila je povezanost geografije i tehnologije te kako danas koristimo istu u napretku vezanom za naš svakodnevni život (npr. klima, zagađenje te ekonomska, ekološka i socijalna dimenzija istraživanja povezanih s ovom temom).
Nakon predavanja krenuli smo prema našoj idućoj stanici - Sveučilištu Coimbra. Iskreno, nisam dobila dojam sveučilišta, izgledalo mi je više kao muzej ili neka povijesno-kulturna ustanova, ali mi se jako, jako svidjelo. Prošetali smo cijelim Sveučilištem, koje je zaista veliko, i saznali puno zanimljivih priča vezanih za njegovu prošlost kao i praksu obrazovanja. Vasco, koordinator projekta u Portugalu, i sam je studirao na ovom Sveučilištu (čak se tu i oženio) pa nam je dao informaciju iz prve ruke.
Sveučilište je osnovano 1290. godine, a i danas je u funkciji. Nekada je obuhvaćalo samo studij teologije i prava, a poslije i društvenih znanosti (medicina se kasnije premjestila kraj bolnice radi funkcionalnosti prakse). Ono što je meni bilo zanimljivo čuti jest da studenti svoj diplomski rad brane na stolici koja je niža od ostalih kako bi gledali u noge komisiji, a to bi ih trebalo podsjetiti da uvijek trebaju ići naprijed i težiti nečem višem. Također, boja Sveučilišta je zelena i te boje su zavjese na Sveučilišnim događanjima. Svaki fakultet ima svoju boju (psihologija narančastu, medicina žutu…) te, kada su svečana događanja tih fakulteta, zavjese su u njihovim bojama. Sveučilište je čak imalo i svoj zatvor koji je otvoren 1773. godine, a razlozi kažnjavanja su za nas danas apsurdni. Kašnjenje na sat, pisanje po marginama stranica, nepoštivanje profesora bili su samo neki od razloga kažnjavanja. Sve učenike kontrolirala je straža koja je vodila brigu o poštivanju pravila i o zatvorenicima.
Prostorija koja nas je sve ostavila bez daha bila je, vjerovali ili ne, knjižnica. Nažalost, fotografiranje je zabranjeno jer se nastoji zaštititi knjige od zračenja. Sveučilište je uspjelo platiti izgradnju knjižnice u samo tri godine, a to dovoljno govori koliko je bilo bogato u to vrijeme. Kao i u ostalim prostorijama Sveučilišta, postojala su jasna i stroga pravila. Studenti su sjedili za stolom i čitali, nisu pričali te nije bilo dopušteno zvati knjižničara. Pitate se kako bi onda došli do željene knjige? Nalivperom bi na papir napisali ime knjige koju žele i zazvonili. Tada bi knjižničar došao do njih i posebnim načinom katalogiziranja tražio knjigu. Knjižnica se mogla koristiti samo od 10.00 do 15.00 h, dok traje danje svijetlo, jer su svijeće bile zabranjene (opasnost od požara). Izloženo je oko 40 000 knjiga, a ukupno ih broji oko 200 000. Teško mi je uopće dočarati veličinu i raskoš. Kompletno je oslikana, s pozlatom, svi su zidovi popunjeni knjigama na policama, zaista, nešto predivno.
Nakon knjižnice otišli smo do kapele Sao Miguel. Ukrašena je prekrasnim perzijskim uzorcima nastalima na nagovor kralja koji je bio zaljubljenik u perzijsku kulturu.
Nakon što smo izašli, predložili su nam da se popnemo na toranj. Jedva smo dočekali malo adrenalina i visine, tim više što su nam garantirali da nećemo požaliti. Popeli smo se na 33 m visine i uživali u savršenom pogledu na cijeli grad. Prolaz do tornja bio je jako uzak, a stepenice su bile različitih dimenzija jer ih nije radio isti majstor.
Kada smo odlazili, primijetili smo djevojke u haljinama nalik na školske uniforme iz Harryja Pottera. Kasnije smo saznali da je upravo tim haljinama autorica bila inspirirana. Na ulaznim vratima Sveučilišta primijetili smo obješene „krpe”. Vasco nam je rekao kako su to komadi crno-bijele uniforme studenata koji su diplomirali. Običaj je da ih se nakon diplomiranja hvata po gradu i s njih se trga odjeća dok ne ostanu u donjem rublju. Posljednji se komad odjeće veže za ogradu iznad ulaznih vrata s uzvikom: „Eh, tek si sad diplomirao!”
Nakon razgledavanja Sveučilišta, prošetali smo gradom. Zaista je prekrasan! Kuće, trgovi, karakteristična plava vrata, dio grada za opuštanje i odmor u prirodi te „razigrani most” obojan šarenim bojama... sve nas je oduševio!
Toliko smo uživali da nismo ni primijetili da kasnimo. Ekipa nas je već čekala pa smo preskočili ručak i pojeli ga u autobusu na putu prema Fatimi.
Kada smo stigli, prvo smo razgledali muzej, a zatim pogledali prezentaciju o svetištu. U staklenim su vitrinama bili izloženi zlatni predmeti koje su ljudi darovali crkvi (kaleži, nakit, svećeničke halje itd.).
Kada smo izašli, dojmila me monumentalnost trga. Imala sam osjećaj kao da nikada neću doći na drugi kraj svetišta. Križ je bio na samom kraju i, iskreno, nisam ga tako zamišljala... pomalo apstraktna umjetnost. Ušli smo u crkvu, pomolili se, zapalili svijeće, zahvalili Bogu na cijelom ovom iskustvu i molili Ga snagu za preostale dane putovanja.
Na drugom su dijelu bili dućani u dugom nizu. Kupili smo nekoliko suvenira i uputili se prema autobusu. Ne bi to bilo to da naš Toma nije izgubio novčanik. Sve nas je uhvatila panika jer su, osim novca, u novčaniku bili i svi dokumenti. Nikako se nije mogao sjetiti gdje ga je ostavio, ali se sjećao da ga je zadnji put imao u autobusu. Nakon uzaludne potrage, novčanik je dočekao Tomu upravo u autobusu pa je svima laknulo.
Jedva sam čekala večeru, umorio me cijeli dan, a ručala kao i da nisam. Morala sam pričekati da večera bude gotova pa sam vrijeme provela s Beatrizinim djedom. Pričali smo o svemu, a on me oduševio svojim znanjem o Hrvatskoj i pričom o vlastitom životu od rođenja u Africi do danas. Iskreno, nisam mislila da će mi taj razgovor toliko prijati. Doista se zanimao za mene i moju obitelj, postavljao je puno pitanja, a ja sam rado odgovarala. Večera je ubrzo bila gotova, a ja sam skeptično krenula prema stolu. Zapečeni bakalar i povrće... niti je zvučalo niti izgledalo primamljivo. Sve su moje predrasude pale u vodu kada sam probala, bilo je toliko ukusno da sam pitala još. Bilo je već kasno pa smo se uputile prema bakinoj kući, došlo je vrijeme za zasluženi odmor.


Probudile smo se kasnije nego inače jer nas danas nije čekao nikakav izlet. Dan smo proveli u raznim aktivnostima koje su nam pripremili naši domaćini. Prvo smo igrali njihove tradicionalne igre u školskoj dvorani, a većinu smo zapravo već i znali. Podijelili smo se u grupe i igrali na balote, „engleske školice”, skakali smo u vrećama, povlačili konop, vodili obruč itd. Bilo je zabavno i upoznali smo puno drugih učenika uključenih u projekt, a s kojima se nismo imali prilike družiti.
Nakon fizičke aktivnosti, na redu je bila kreativnost. Došli smo u školsku radionicu, a njihov nam je domar pokazao kako oblikovati drvene pločice i napraviti figurice. To obično rade učenici u sklopu nastave likovne umjetnosti. Njihovi se radovi prodaju, a zarađeni novac ide u dobrotvorne svrhe (Caritas i sl.). Domar je već izrezbario naše zastave, a mi smo ih morali obojati. Pokazali smo svoju spretnost (ili pak nespretnost), a Petar i ja zajedno smo napravili i leptira. On ga je oblikovao, a ja sam ga užarenim štapićem udubila i obojala. Ostavili smo radove da se suše, a mi smo krenuli na ručak i pojeli ribu s povrćem. Čim smo ručali, krenuli smo prema gradskoj knjižnici u Arganilu (Biblioteca Municipal de Arganil). Prvo je održano natjecanje u kojem su učenici predstavili svoje poduzetničke ideje. Svatko je imao prezentaciju u kojoj je predstavio svoju ideju i objasnio kako ona može biti korisna za društvo. Ideje su bile zanimljive i inovativne. Bilo nam je drago što su naši vršnjaci toliko informirani o potrebama tržista i uspješno pronalaze način kako ih zadovoljiti.
Kako bi nam pokazali da je moguće razviti vlastitu ideju i od nje napraviti uspješan posao, doveli su nam predavača Pedra Silvu Santosa. On nam je svojom prezentacijom „Wanted” pokušao približiti poslovni svijet. Poručio nam je da je ideja zapravo nula, bar sve dok se ona ne razvije u nešto konkretno. Svatko može imati ideju, ali je malo tko može realizirati, a još manje od nje napraviti uspješan posao. Pored toga, naglasio je da mi moramo biti traženi, a ne dopustiti da postanemo ti koji traže. Naš rad mora biti dovoljno prepoznat da nas drugi zovu i kontaktiraju, a ne da se mi namećemo drugima. Upoznao nas je sa svijetom Instagrama i bloga te pokazao nekoliko trikova za veću zaradu. Preporučio nam je da pročitamo knjigu „The art of social media‟, autora Guyja Kawasakija i knjigu „Known‟, autora Marka Schaefera. Na primjeru prodaje vlastite knjige „How to find a job in 30 days”, otkrio je uspješnu marketinšku strategiju. Sve u svemu, bilo je zabavno i korisno čuti pokoji savjet o tome kako uzdignuti sebe na društvenoj ljestvici.
Nakon prezentacija i predavanja, bio nam je potreban odmor. Otišli smo u naš omiljeni kafić „Eduardus” na zasluženu kavu i pričekali vrijeme večere. Naši domaćini organizirali su zajedičku večeru u školi za sve učenike, nastavnike, njihove roditelje i nas. Za zakusku su poslužili razne snackove od bakalara koji su, moram priznati, bili prefini. Zatim su slijedili juha, meso i prilozi, a za desert su roditelji pripremili tradicionalne portugalske slastice. Iznenadilo me što se našao tek pokoji čokoladni kolač, većina ih je bila s jajima ili sirom, dosta sličnog okusa kao naša rožata.
Ali kakva bi to bila zabava bez glazbe?!
Na pozornici se posložio pravi mali orkestar, a zapjevala je Bernardova sestra. Predstavili su nam fado, glazbeni žanr koji je još od 1820-ih prisutan u Portugalu. Karakteriziraju ga tužne melodije i tekstovi u kojima se često progovara o moru i životu siromašnih. Današnji moderni fado ipak ima i nešto veselije verzije. Opisuju ga riječju „saudade‟ koja ni na jednom jeziku nema odgovarajući prijevod, a najsličnije značanje bilo bi nostalgija, tuga i duboka sjeta. Zapjevali smo, zaplesali, a Toma je probao naučiti Portugalce našem kolu. Ha, ha, ha, nije mu baš pošlo za rukom. Kasnije smo napravili vlakić kroz cijelu dvoranu i pratili ritam fada. Dobro smo se zabavili, a na kraju je jedna od sudionica projekta zapjevala na pozornici. Nismo ni znali da imamo tako talentiranu kolegicu. Još smo malo plesali, a onda je na red došla zahvala sudionicima projekta, slikanje s izrađenim zastavama i dodjela pohvalnica. Ne što je naša, ali hrvatska je zastava bila najljepša. :) Slikali smo se, primili pohvalnice i krenuli prema kućama svojih domaćina. Već je bilo kasno, a za idući dan bio je planiran izlet u Porto. Brzo smo se uvukli u krevete i zaspali kao bebe.

Probudile smo se nešto umornije nego inače, valjda od toliko plesa prethodne večeri.Doručkovale smo i krenule u školu, a tamo nas je već čekao autobus za Porto. Vožnja je bila mirna, većina je spavala. Kako se bližio kraj putovanju, bili smo sve umorniji. Još u autobusu Vasco nam je predstavio plan i program tog dana i rekao ponešto o mjestima koje ćemo posjetiti. Prvo smo se zaputili u crkvu Clerigos s visokim tonjem. Crkva je bila prekrasna, ali nam je veći izazov predstavljalo penjanje na toranj. Do vrha zvonika učinili smo preko 240 stepenica. Pogled na cijeli Porto bio je predivan, iako je prostor bio vrlo uzak, svi smo uspjeli vidjeti grad. Naša iduća postaja bila je Livraria Lello, vjerojatno najljepša knjižara na svijetu, koja će posebno biti zanimljiva svima koji su odrasli uz knjige o Harryju Potteru. Navodno je J.K. Rowling inspiraciju dobila upravo u Portu, točnije u ovoj knjižari u čijem je kafiću svakodnevno ispijala kavu i pisala prvi dio od serije knjiga za koje tada nije ni znala da će joj osigurati planetarnu popularnost i bogatstvo. I uistinu, kada kročite u Lello knjižaru, na prvu ćete primijetiti neodoljivu sličnost s Hogwartsom. Nastavnica Žanetić i ja, kao knjigoljupci, bile smo oduševljene. Moglo se pronaći za svakoga ponešto; police su bile pune knjiga različitih autora, žanrova, jezika i stilova. Ja sam kupila Malog princa i Heidi jer su mi to najdraže knjige iz djetinjstva, a ostali su odabrali nešto po vlastitom izboru. Već smo kasnili na iduće odredište pa smo brzo obavili kupnju i uputili se prema centru. Na putu do centra vidjeli smo poznatu Casa de Musica, u kojoj se održavaju najveći koncerti i nastupaju najpoznatiji orkestri. Sigurno bi se svidjela svim ljubiteljima moderne arhitekture i inovacija. Prozori su napravljeni u obliku valova kako bi se postigla nabolja moguća akustika. Osim toga, vidjeli smo i Crysral Palace Gardens, kompleks parkova uređenih u romantičarskom stilu s predivnim pogledom na grad i rijeku. U sklopu parka nalazi se i romantičarski muzej i muzej vina. Prošetali smo još malo i došli do same obale. Ondje nas je čekao brodić, a vožnja je bila predivna. Polako smo plovili rijekom Douros s panoramskim razgledavanjem svih mostova Porta te dviju obala – Ribeira i Gaja iznad kojih „visi” most Luis I. Ja sam većinom bila na vanjskom dijelu, fotografirala predivnu panoramu, a moja se ekipa uvukla unutra, prigristi štogod. Nakon vožnje, dobili smo slobodno vrijeme koje smo iskoristili za šetnju i kupnju. Nastavnica Palčić i ja posjetile smo poznatu vinariju Calem i kupile nekoliko razglednica na glavnoj ulici. Obala je prepuna restorana s raznovrsnom ponudom, ali nismo imali dovoljno vremena za ručak pa smo sjeli u mali kafić popiti kavu i predahnuti, bar na kratko.
Vasco je došao po nas i rekao kako autobus čeka, a naša sljedeća stanica bio je Castelo de Queijo na obali Atlantika. To je srednja tvrđava od ukupno tri koje nadziru luku Porto i ušće rijeke Douro. Podignuta je 1643. godine, a naredbu za izgradnju izdao je portugalski kralj Ivan IV.
Plaža je bila predivna, sitni oceanski pijesak reflektirao je posljednje zrake sunca. Za neke sudionike projekta ovo je bio prvi susret s morem, pogotovo s oceanom pa je većina uistinu uživala. Trčanje nas je umorilo, sjeli smo u autobus i zaspali. Te se večeri igrala utakmica Dinamo-Benfica pa nas je pri kraju vožnje probudio urlik momaka. Nisu se puno svađali jer su naši hajdukovci bili u nedoumici - navijati za Dinamo, iako smo po rođenju za Hajduk, ili se priključiti našim kolegama i navijati za Benficu. Teško je bilo odlučiti. Otišli smo do Karolinine kuće gdje nas je njena mama dočekala s večerom, a mi smo se i poredali „kao srdele” na trosjed kako bismo pratili utakmicu. Na kraju je sve završilo tako da smo jeli pizzu i piletinu s čipsom, a za rezultat nas više i nije bilo briga. Najeli smo se, podijelili dojmove o Portu i još malo čavrljali o nadolazećem danu. Svi su već bili umorni pa smo odlučili druženje privesti kraju. Taman kada sam legla u krevet i navila alarm, došla je poruka u WhatsApp grupu projekta. Nastavnica Palčić napisala je kako su joj javili da ujutro treba predstaviti poduzetništvo u našoj školi. Osmišljeno je da svaka škola ima prezentaciju na engleskom jeziku koju treba prezentirati netko od učenika. Malo nas je uhvatila panika. Niti smo imali prezentaciju niti smo znali o čemu ćemo govoriti. Nastavnica Palčić odmah se sjetila Ivane koja ima jako dobre vještine u izradi prezentacija pa ju je zamolila da nam pomogne te joj je objasnila kako bi to trebalo izgledati. Kada smo dobili prezentaciju, o svakoj je natuknici trebalo nešto više i reći. Petar i ja udružili smo snage i uhvatili se posla. S većinom sam pojmova bila upoznata na nastavi politike i gospodarstva, ali bilo je i onih koje nisam shvaćala. Petar mi je sve objasnio, a ja sam pokušala sročiti tekst tako da svi mogu razumjeti o čemu govorim. Termini i definicije o marketingu, poduzetnicima, prodaji i proizvodnji većini zadaju glavobolju.Trebalo mi je vremena da to približim svojim vršnjacima, a noć je već poodmakla. Sat je pokazivao 2 ujutro, a mi više nismo imali snage. Odlučili smo da ćemo ostatak pokušati napraviti ujutro.

Ah, već mi je dosadilo pisati ovakve uvode, uvijek isto... probudile se, doručkovale, otišle do škole gdje nas je čekao bus, bla, bla. Međutim, ostatak nije ni najmanje dosadan. Uputili smo se prema jednom od sedam portugalskih čuda - Piodau. To je staro selo izrađeno od kamena u zaštićenom planinskom masivu Açor. Nalazi se na samome vrhu pa je vožnja potrajala. Čim smo ušli u autobus, sjeli smo do profesorica kako bismo mogli dovršiti prezentaciju. Nastavnica Žanetić i Toma uređivali su prezentaciju, a nastavnica Palčić i ja dorađivale smo govor. Nastavnica je bila jako zadovoljna, a meni je laknulo. Odlučila sam da prvi dio teksta govori o općenitim pojmovima (što je poduzetništvo, tko može biti poduzetnik itd.) koji će se povezati s gradivom politike i gospodarstva. Drugi dio je trebao biti o tome kako smo mi praktično proveli poduzetništvo u našoj školi. Nikako se sjetiti neke genijalne ideje, a onda se ekipa sjetila Petra koji je organizirao cijelu maturalnu zabavu (hotel,hrana,glazba,dekor…). Petar je diktirao, a ja sam pisala, do vrha brda mi smo završili tekst. Sve smo preveli na engleski te smo bili spremni. Ostalo je još pitanje tko će to sve predstaviti, a kocka je pala na mene. Iskreno, nisam osjećala tremu govoriti pred ljudima, više sam se bojala pogreške u govoru jer je cijeli bio na engleskom jeziku. Ušli smo u hotel u kojem nas je čekala slobodna dvorana. Poslušali smo prezentacije naših kolega, a naša je bila posljednja. Plan je bio da drugi dio (vezan uz maturalnu zabavu) govori Petar, međutim, rekao je kako ne zna toliko dobro engleski. Ja nisam mogla govoriti u njegovo ime pa smo odlučili da će on govoriti na hrvatski, a ja prevoditi na engleski. Moj je predivni monolog trajao 15-ak minuta te smo im pustili video kako bismo im dočarali kako izgleda maturalna zabava u Hrvatskoj. Bili su oduševljeni našom prezentacijom, a mi ponosni što smo se snašli u zadnji čas i odradili fenomenalan posao. Nije što je naša, ali je bila najbolja.
Nakon rada bilo je vrijeme i za malo uživanja. Prošetali smo do samog naselja i ostali bez teksta. Kućice su bile napravljene od kamena, izrazito male i zbijene; činilo se kao da smo u pravoj maloj bajci. Poseban šarm davala su plava vrata i prozori, a na samom ulazu u selo nalazili su se kafić i banci sa sirevima koje smo, naravno ,degustirali. Nakon što smo obišli gotovo svaki kutak, svaku uličicu, sjeli smo popiti sok i pojesti sladoled. Fotografirali smo se svi zajedno ispred crkve unutar koje je isto bilo zabranjeno. Probali smo tradicionalno jelo koje po izgledu i okusu nalikuje na talijanski panettone. Kada bi zahladilo,snijeg bi prekrio obronke planine, a selo bi ostalo zatrpano u snijegu.Trgovine nisu bile u blizni pa se trebalo osmisliti jelo koje će biti brzo, jeftino i dugo vremena svježe. Ovakav kolač bio je optimalan za takve uvjete, a uz to je i veoma ukusan. Nakon uživanja u predivnoj panorami, bilo je vrijeme za povratak kući i ručak. Za ručak smo imali bakalar sa slanutkom te smo potom otišli u već svima dobro poznati „Eduardus”. Popili smo dugo čekanu kavu, a naše nastavnice odlučile su posjetiti frizersko-kozmetički salon u blizini. Većina nas je ostala u kafiću, a shvatili smo kako nam je to zapravo najdraže vrijeme jer smo tada svi zajedno i nikuda nam se ne žuri. U tom smo kafiću naučili najviše portugalskih riječi. Evo nekih kojih se mogu sjetiti: Bom dia! - Dobar dan!, cerveja - pivo, obligado - hvala, Meu nome e… - Moje ime je…, Eu so da Croatia. - Ja sam iz Hrvatske.
Bilo je tu još mnogo, mnogo riječi, ali se sada ne mogu sjetiti. Uglavnom smo uživali u druženju, a onda sam se i ja odlučila pridružiti nastavnicama. Malo opuštanja dobro bi mi došlo. Dok su nastavnice uređivale nokte, ja sam svoju grivu od kose prepustila rukama mlade frizerke. Taj mi se salon svidio jer je bio jako neobično uređen, a nisam imala priliku vidjeti takvo što prije. Lusteri su bili u obliku šešira, a sprej za kosu u boci oblozenoj u omot pića. Sve u svemu, jako neobično.
Popodne smo proveli u druženju, a kada je došlo vrijeme večere morali smo se oprostiti. Meni je za večeru bila pizza. Nisam očekivala ništa posebno ni novo, ali očito su je pripremili na svoj način pa je imala poseban, drugačiji okus. Svejedno mi se svidjela iako nije bila tipična pizza. Spakirala sam stvari jer je ovo bio naš posljednji dan u Arganilu, a čekao nas je Lisabon. Bila sam ujedno i tužna i uzbuđena. Bilo mi je predivno družiti se s domaćinima, a opet sam jedva čekala posjetiti toliko hvaljeni glavni grad. Na stolu sam baki Ani i Beatrzinoj obitelji ostavila poklon, a Beatriz sam zamolila da napiše poruku na portugalski kako bi baka razumjela. Zahvalila sam joj se na gostoprimstvu i toplini kojom je učinila da se u svakom trenutku osjećam ugodno. Morali smo se ustati u 5 ujutro pa mi je Beatrizina mama rekla kako baka vjerojatno neće biti budna tako rano. Otuširala sam se i otišla na spavanje.

PORTUGAL
Sedmi dan (subota, 16.3.)

Probudile smo se jako rano, brzo se spremile i krenule prema dvorištu gdje nas je čekala Beatrizina majka. Dok sam išla prema izlazu, osjetila sam kako me nečije ruke pokušavaju zagrliti. Kada sam se okrenula, ugledala sam baku Anu. Oči su joj bile pune suza, a u ruci je držala moju poruku.. ipak se probudila da me pozdravi.To me je dirnulo jer zaista nisam očekivala takvu toplinu i srdačnost. Pozdravile smo se, a Beatrizin drugi djed me zagrlio i rekao svima:„Ne morate vi svi čuti što ću ja njoj reći.” Rekao mi je:„Nekoliko sam večeri pričao s tobom i upoznao barem mali dio tebe. Drago mi je što si ambiciozna i što imaš velike planove za budućnost. Želim ti reći nešto što moraš upamtiti i neka ti to bude prva pomisao kad se sjetiš mene - vjerujem u tebe i sve što zamisliš mozeš ostvariti, ali samo budi takva kakva jesi. A sada, zbogom!” Njegove su me riječi ganule, sada mi je bilo jos teže otići. Sjela sam u autobus i po posljednji put prolazila „portugalskim Marjanom”. Nisam mislila da ću se ovako brzo vezati za ovaj kraj i ljude, a očito jesam.
Beatrizina mama odvela nas je do hotela ispred kojeg nas je čekao kombi. Oprostili smo se sa svima i zahvalili im na predivnom iskustvu i druženju. Nismo očekivali da će neki i suzu pustiti. Ubacili smo kovčege i uputili se prema Lisabonu.
Prva nam je stanka bila Mc Donalds. Bili smo gladni i željni naše „domaće” hrane. Iskreno, bili smo razočarani jer hrana nije bila ni nalik onoj iz našeg „Mekića”. Naš vozač Bruno strpljivo nas je čekao, a naša prva prava stanica bila je Cabo da Roca, najzapadnija kopnena točka Europe (ako ne uzimamo u obzir otoke). Poznati portugalski pjesnik Luís de Camões opjevao je rt kao mjesto gdje zemlja završava i počinje more. Rt se nalazi u Parku prirode Sintra - Cascais, a kraj je masiva Sintra kojeg su oceanski valovi abrazijom pretvorili u klif. Na platou rta nalazi se kameni obelisk s pločom na kojoj su upisane zemljopisne koordinate, svjetionik iz 18. stoljeća i suvenirnica. Dočekala nas je magla i jaki vjetar, ali to nas nije spriječilo da uživamo u pogledu.
Sljedeća stanica bila je Sintra.
Uz Nacionalnu palaču, svakako najpoznatija Sintrina znamenitost jest palača Pena, s pripadajućim bajkovitim kompleksom. Pod UNESCO-vom je zaštitom i jedna je od sedam čuda Portugala. Gradnju palače naredili su kralj Fernando II. i kraljica Maria II. u 19.stoljeću. Tako je na temeljima nekadašnjega samostana, uništenog u velikom potresu 1755. godine, izgrađena prva europska romantičarska palača. Kompleks je danas pomalo čudna mješavina gotike, renesanse, egipatske i maurske arhitekture, ali rezultat je čarobno privlačan. Nastavnica nam je spomenula kako je često uspoređuju s podjednako bajkovitim bavarskim Neuschwansteinom.
Palača je okružena prekrasnim vrtovima, koji se prostiru na više od 200 hektara i u kojima se nalaze brojne egzotične biljke. Među njima skrivaju se brojne fontane i jezerca koji daju osvježavajuću notu čitavom kompleksu.
Ništa manje očaravajuć nije ni interijer. Prostorije su prostrane i bogato ukrašene, a imali smo osjećaj kao da su nas stavili u vremeplov. Posebno nas je, vjerovali ili ne, dojmio toalet koji je bio pomalo neobičan. Osim toga, impresionirala nas je i kuhinja po volji svake domaćice, toliko velika da istovremeno kuhati može cijela obitelj.
Nakon obilaska dvorca, uputili smo se prema centru Lisabona. Nismo gubili vrijeme pa smo kovčege brzo ostavili u hotelu i krenuli prema glavnom trgu. Već smo bili poprilično gladni; sjeli smo u restoran koji je bio smješten na sredini glavne ulice i naručili jela po izboru. Kad smo se najeli, mogli smo krenuti u razgledavanje. Ah, zaboravila sam... kava... prvo smo otišli po kavu u Stabucksa pa smo tek onda mogli ići dalje.
Prva je na redu bila četvrt Belem, a kako je bila poprilično daleko, uzeli smo „tuc-tuc” i uživali u vožnji. Vozač nas je ostavio ispred Jeronimitskog samostana. Jedan je od najboljih primjera originalnog portugalskog kasnogotičkog manuelinskog stila. Zbog njegove umjetničke i povijesne važnosti, upisan je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi. Ono što nas je posebno dojmilo jest Pasteis de Belem. To je slastica nastala još u 18. stoljeću, a prvi su ih pravili katolički redovnici. Pomalo rustikalni, s naizgled gotovo neuglednom, ali bogatom, svilenkastm kremom (koja nije greškom zagorena, upravo takva, s crnim flekicama i treba biti) u hrskavim košaricama od lisnatog tijesta... savršeno. Zanimljivo je da se tajna izrade još uvijek ne zna, a originalni se primjerak može probati u samo jednoj slastičarni pokraj samostana. Nadali smo se da ćemo uspjeti probati jedan kolač, ali u redu je bilo barem 100 ljudi (bez pretjerivanja).
Odustali smo od čekanja pa smo se uputili prema Pomorskom muzeju i Spomeniku otkrićima (Padrao dos Descobrimentos). Spomenik je podignut svim u čast pomorcima upravo jer su s toga mjesta isplovljavali poznati portugalski moreplovci na svoje ekspedicije. Na tlu je napravljena čitava karta svijeta od pločica, nešto nevjerojatno. Popeli smo se i na vrh tornja samog spomenika, a pogled je bio neopisiv.
Prošetali smo malo dalje, sve do tornja Belem. Nažalost, već je bilo kasno, nije se moglo ući, ali smo zato uživali u zalasku sunca.
Na povratku prema hotelu vidjeli smo i spomenik Cristo del Rey, inspiriran poznatim brazilskim Kristom u Rio de Janeiru, a sagrađen 1959. godine u znak zahvale što Portugal nije stradao u Drugom svjetskom ratu. Osim spomenika, vidjeli smo i most 25 de Abril Bridge.To je viseći most koji povezuje Lisabon s općinom Almada na južnoj obali rijeke Tagus .Često se uspoređuje s mostom Golden Gate u San Franciscu, SAD-u, jer su oba ovjesna mosta slične boje.
Kada smo došli do centra, otišli smo na večeru. Tek kada smo se malo odmorili, uputili smo se prema poznatom dućanu uređenom u morskom stilu. Bilo je zanimljivo vidjeti konzerve s godinama rođenja, a sami me dućan podsjećao na cirkus.
Zatim smo otišli do Hard Rock-a, obaviti mali shopping.
Već smo bili umorni, a pedomerar je brojio 18 kilometara. Još smo i dobro prošli jer smo se dosta i vozili. Vratili smo se u hotel, a dogovor je bio da svi budu spremni u 7 sati ujutro tako da vrijeme do odlaska iskoristimo za još malo razgledavanja.

PORTUGAL
Osmi dan (nedjelja, 17.3.)

Kako smo se dogovorili, tako smo i napravili. Svi smo bili spremni za polazak, a nastavnica Žanetić odlučila nas je povesti u četvrt Alfama, najstariju četvrt u Lisabonu. Osim toga, ona je jedina preživjela potres iz 1755. godine pa je slika i prilika toga kako je Lisabon izgledao prije strahote koja je uništila gotovo cijeli grad. U Alfami je većinom živjelo siromašnije stanovništvo. Nastavnica nam je rekla kako je zapravo iz Alfame i potekao fado, kao tužna pjesma siromašnih radnika koji su ondje živjeli. Kako su Mauri od 8. do 12. stoljeća vladali Lisabonom, tako su ostavili veliki trag na arhitekturi. Hodajući ulicama primijetili smo brojne ukrase i neobične dekore koji su ostavština maurske kulture. Osim toga, iznad većine vratnica nalazila se skulptura svetog Ante Padovanskog koji je i rođen u toj četvrti i njihov je zaštitnik. Posjetili smo i mjesto njegove rodne kuće koja je danas pretvorena u muzej. Ondje je proveo svoje djetinjstvo, a kako je pri kraju života služio u Padovi, nazvan je Padovanski.
Posjetili smo i lisabonsku katedralu - Se de Lisboa.
Ulicama su prolazili žuti tramvaji, karakteristični za Lisabon. Panorama je bila predivna, a svi smo se složili da nam ne bi bilo teško živjeti u Lisabonu. Topla i ugodna klima, srdačni ljudi, ukusna hrana, ujedno šušur i mir... pa što ti više treba?!
Bližilo se 11 sati i vrijeme je bilo da pokupimo kovčege i uputimo se prema metrou. No, kakvo bi to putovanje bilo da nam sve ide po planu?! Dogovorili smo s vlasnikom da nas račun za noćenje čeka na recepciji, međutim, računa nije bilo. Kako bismo na vrijeme uzeli karte, uputili smo se prema stanici, a nastavnica Palčić ostala je pregovarati s djevojkom na recepciji. Ipak je nastavnica sredila problem, a mi smo trkom krenuli prema metrou. Svi smo bili umorni i iscrpljeni što se jasno moglo vidjeti na našim licima. Već su nam pomalo nedostajale naše obitelji, hrana i krevet. Stigli smo na aerodrom i ukrcali se na naš prvi let za Zürich. Zatim smo presjeli na let za Zagreb koji je kasnio pa smo se prestrašili da nećemo stići na let za Split. Na svu sreću, stigli smo u zadnji čas, a većinu smo puta prespavali. Na aerodromu su nas dočekale naše obitelji, a našem putovanju došao je kraj.
Iako je sve to već proslo, mi i dalje pričamo o našem putovanju i sigurna sam da će se te anegdote još puno puta spomenuti. Želim zahvaliti nastavnicama koje su nam omogućile ovakvo nevjerojatno iskustvo, kojim smo toliko toga naučili i posjetili, a i sve je prošlo u najboljem redu. Imale su razumijevanja za sve naše želje i omogućile nam sve što su mogle. Naravno, hvala i našim domaćinima koji su se potrudili da se osjećamo prihvaćeno i ugodno te da maksimalno iskoristimo vrijeme boravka. Ah, moram zahvaliti našoj legendarnoj ekipi Hrvata s kojima je bio užitak putovati. Svi su oni trpili moje neprestano fotografiranje i bilježenje za ovaj blog, naročito Toma. Osim što sam naučila puno toga o poduzetništvu, marketingu i slično, što je i bio plan programa, naučila sam i puno više. Upoznala sam cijelu novu kulturu, ljude, običaje, jezik, a ono što me posebno iznenadilo jest moja ekipa. I Anu i Tomu i Petra i Ninu i Deni viđala sam po školskim hodnicima, predavanjima, projektima... ali znate kako to ide, svatko za svojim obavezama, nije se tu imalo puno vremena za upoznavanje. Na ovom putovanju shvatila sam koliko su to dobre i drage osobe, koje su svaki trenutak napravile još posebnijim.



Eto, nakon ovoliko teksta i slika, možete li vjerovati da nemam više što za reći? Znam, ni ja. Imam zapravo, ali ipak nešto treba zadržati i za sebe. Rekla bih da što se dogodilo u Portugalu i ostaje u Portugalu, ali mislim da se nakon čitanja ovog bloga osjećate kao da ste i vi bili dio toga, a upravo je to i bila moja namjera. Nadam se da sam vam dočarala Portugal, barem iz svoje perspektive. Ako jesam, moja je misija uspješno obavljena.
Do idućeg putovanja, zbogom.