Na satu hrvatskog jezika profesorica Maja Cikatić dala nam je zadatak da napišemo trubadursku pjesmu. Bila je potrebna kreativnost, no i držati se zadanih elemenata. Pjesma je posvećena neprežaljenoj ljubavi koja nas očarava svojom ljepotom, ali i svojom osobnošću. Međutim, ljubav nije obostrana i jedna strana uvijek pati te uzaludno pokušava zaboraviti voljenu osobu. Iznose se osjećaji potištenosti, razočaranja i usamljenosti.

Nisam ju vidio godinama,
Nit sam čuo njen glas.
Potišten,shrvan,razočaran,
U lutanju sam našao spas.

Upoznao mnoge sam ljude
I obišao pola svijeta,
No u mojim mislima
Samo jedna žena polagano u krug šeta.

I kruži, kruži, kruži bez kraja.
Taman, kad je zaboravim,
Rodi se nova nada
Iz njenog osmijeha sjaja.

Tad moje srce opet zatitra
I ljubav se probudi stara,
Onako ludo,naivno,mladenački
S jednako onoliko žara.

I vrati se unazad sve
I uzalud borba moja
Kad u srcu stoji uklesana
Samo njenih očiju boja.

Tomislav Zorić, 1.b



Šetao sam ulicama
Razgledao zgrade razne
I imao osjećaje prazne.

Tad ugledah nju.

Tu ljepotu ne može se
Savršeno opisati
Niti je gledatelj može
Iz sjećanja izbrisati.

Osjećaji ugodnosti
Obaviju srce moje
Tako da ne mislim više
Na brige i patnje svoje.

Plave su joj se oči sjale
Kao zvijezde na nebu u noći,
A mili pogled pokazivao
Svoje čarobne moći.

Kosu je imala smeđe boje
Gustu, dugu, punu čarobne ljepote.
Usne su joj bile debele i rumene
Poput trešnje, slatke, zrele.

Bila je dražesna i mila,
Ili izgleda tako uvijek onaj
Koga se zaljubljenim očima gleda.

Za mene si divna školjka
U kojoj se biser krije.
Mislio sam da ga dosad
Nitko pronašao nije.

Tad se probudih iz sna
I svatih da smo mi svijeta dva.
Ti si plemkinja, bogata i krasna
A ja siromah, putnik, trubadur
Bez kuće i grada.

Na moju dušu se spusti tama.
Moje srce sada pati,
Spopade ga teška tuga,
Izgasi se divna sreća
I nasta žalost duga.

Jednog dana odletim kao ptica.
Sada ja živim daleko od nje
U nekom drugom gradu.
Iluzija da ću je opet vidjeti
Tješi me i daje mi novu nadu.

Osjećam se jako sretnim
Jer se ipak mogu nadat
Da će plemenita ljubav
Mojim srcem stalno vladat.

Mario Bilić Matišić, 1.b

                                                                     


Portret je umjetnički prikaz ljudske glave. Jedan je od prvih i najvažnijih likovnih motiva u povijesti umjetnosti. Portretist je posebno likovno i psihološki nadareni crtač, kipar, slikar ili fotograf koji likovnim izrazom ostvaruje vizualno i karakterno vjerodostojnu sliku lica osobe. Vještoga portretista možemo nazvati i produhovljenim umjetnikom. Kroz povijest se odnos prema prikazu ljudskog lika mijenjao te je, osim postizanja sličnosti, portret imao različite uloge ovisno o aspektima na koje su stavljani naglasci.
Prvi tragovi portretiranja kao zasebne likovne discipline jesu precizno modelirane Jerihonske lubanje s morskim školjkama umjesto očiju iz otprilike 7. tisućljeća pr. Kr. Tradicija portretiranja nastavila se sve do propasti Rimskoga Carstva. Staroegipatska portretna poprsja prikazivala su pripadnike srednjega i višega sloja te vladare čiji su portreti bili idealizirani i prikazivani kao utjelovljenje moći. U klasičnoj su starogrčkoj umjetnosti portreti težili bezvremenskom savršenstvu dok se procvatom helenizma javljaju individualizirani primjerci. U Starom se Rimu izrađivala posmrtna voštana maska patera familiae kako bi budući naraštaji na temelju fizičke sličnosti mogli prosuditi o osobinama naslijeđenim od svojih mudrih predaka. Portreti rimskih careva prikazivani su u duhu pojedinog razdoblja pa su tako neki izrađivani u obliku idealiziranih božanstava (August), skromnih karakternih crta (Vespazijan) ili kršćanske idealizacije (Konstantin Veliki). Tijekom srednjega vijeka portret je bio odbačen kao izraz samoljublja koje se ne ljubi s kršćanskim načelima koja su obilježila to vrijeme. U razdoblju renesanse portret doživljava svoje ponovno rođenje, a umjetnicima toga razdoblja, umjesto do ljepote, bilo je puno više stalo do istine. Slikar, dakle, ne oslikava samo lice, već pokušava iznijeti i karakter portretirane osobe. Najpoznatiji je portret iz toga doba, a vjerojatno i najpoznatija slika svih vremena , čuvena Leonardova Mona Lisa misterioznoga osmijeha. U baroku portret postaje važna i priznata slikarska tema te je taj status zadržao i do danas. Uz akt, to je tema koja se najviše veže uz likovno stvaralaštvo. Pojedini se slikari opredjeljuju za određene vrste portreta pa tako Caravaggio u portret uvodi slikarski realizam dok Frans Hals pokretima kista vješto otkriva ljudska emocionalna stanja. Hans Holbein na svojim portretima naglašava detalje odjeće ili scene koje imaju simboličko značenje, Goya u svom portretu Karlo IV. i njegova obitelj prikriveno kritizira, Gericault prikazuje odnos između umjetnika i portretiranog dok Renoir i Degas prikazuju osobe u njihovim svakodnevnim okruženjima.
U 19. se stoljeću javlja kamera što je bila velika prekretnica u povijesti portreta. Nadilaženje groba likovnom ostavštinom sada je postalo dostupnije širem krugu ljudi. Fotografija se ubrzo integrirala u živote ljudi svih društava i slojeva. Svaka obitelj nastojala je barem jednom za života imati profesionalno izrađeni portret, a zanimljivo je to da je engleska kraljica Viktorija bila strastvena kolekcionarka ranih fotografija. Problem tadašnjih fotografa bila je duljina trajanja ekspozicije od čak 30 sekundi, stoga je dobiti čistu fotografiju na kojoj se subjekt nije pomaknuo smatrano pravim uspjehom, a to potvrđuje i činjenica da su se u fotografskim studijima toga vremena nalazili uređaji za držanje glave i tijela fotografirane osobe. Dok su slikari i kipari klasičnih portreta svojim klijentima često laskali i naglašavali njihove poželjne karakteristike lica i vrline, razvoj fotografije uzrokovao je ogoljenje istine. Iako su fotografi, u želji za što zadovoljnijim klijentima, osmislili razne vještine retuširanja, fotografija je nastojala postati objektivna i trajna slika trenutka. Razvoj fotografije inicirao je i nova promišljanja o estetskom i sociološkom području umjetnosti. Suvremeni portret sadrži izuzetno bogatstvo pristupa i izraza te se ipak ne ograničava na postizanje sličnosti ili prikaz osobnosti, već sadrži širu sliku o identitetu, o socijalnom statusu i ulozi, osobnim životnim čimbenicima, odnosu suvremenoga i tradicije u umjetnosti, mogućnosti komunikacije, ulozi društvenih ikona, kulturnom nasljeđu itd.
Unatoč tome što nam je kamera sada dostupna u svakome trenutku, ja u svojoj ladici nalazim više portreta svoje bake nego vlastitih portreta. Imate li vi, dragi čitatelji, jedan profesionalno izrađeni portret koji oslikava vašu cjelokupnu osobu? Selfie se ne računa... 😀

Julija Mihovilović, 4.e