Prošle je godine hrvatska glazbena scena izgubila jedno od najvećih imena, jednog jedinog i neponovljivog Olivera Dragojevića. Njegov specifični glas postao je dio života svakog Dalmatinca, ali i svakog Hrvata te je njegov prerani odlazak cijelu Hrvatsku zavio u crno. Međutim, vjerujemo da bi i on htio da se radujemo, a ne da ga oplakujemo. Možemo se radovati što smo se rodili u eri Olivera, što smo živjeli i što živimo njegove pjesme, što je njegov glas obojao toliko naših emocija, što nam je bio najbolji prijatelj u najtužnijim noćima, ali i vjerni pratitelj u sretnim trenucima.

Oliver Dragojević rođen je u Splitu 7. prosinca 1947. godine u obitelji oca Marka i majke Kate Dragojević. Djetinjstvo je proveo u Veloj Luci iz koje je i rodom, a ista je uvijek bila dom njegova srca i duše. Sam je rekao kako mu je majka dala ime po Oliveru Twistu, a u šali je često kao razlog navodila da je to zato što su poslijeratna sirotinja.

Korčulani su poznati po obiteljskim nadimcima, a Oliverovoj obitelji nadimak je bio Koža. Naime, neki njegov pradjed derao je kožu te su ga zvali Derikoža, ali to su Lučani skratili. Iako je prve godine života proveo na otoku, u Split se seli s obitelji kada mu je otac dobio posao u Lučkoj kapetaniji.

U Splitu je pohađao glazbenu školu te je svirao glasovir, klarinet i gitaru. Prvi susret s glazbom imao je sa svega pet godina kada mu je otac poklonio usnu harmoniku. Često je glazbom zabavljao djecu iz svoje ulice te putnike na trajektu za Velu Luku. Prvi estradni nastup imao je 1961. godine na splitskom dječjem festivalu. Također, u gradu pod Marjanom završio je i srednju školu. Od fakulteta je odustao nakon prvog ispita jer su počele ozbiljnije gaže.

Počinje svirati u inozemstvu jer je, kako je i sam rekao, to bila prilika da putuje i zaradi novac. Priznaje kako je velika konzumacija duhana učinila svoje za njegove glasnice te mu je glas postao „hrapav ka rašpa – ka turpija”. Upravo je to postao njegov zaštitni znak, glas koji se dogodio kao posljedica puno pjevanja i neprospavanih noći.

Nakon nekoliko godina u inozemstvu, vratio se u svoj rodni kraj. U svome Splitu vidio je mjesto za život i ljubav, a i rekao je kako se nikad ne bi preselio jer u njemu „gušta”. Split ga je obilježio i kao osobu te je mentalitet Splićana najzaslužniji što se nikad nije umislio. Jednom je rekao da su najveći problem novinari koji vole tražiti skandale, ali da njegovu istinsku publiku to zapravo ne zanima, već samo njegove pjesme. Polako, ali sigurno, postao je miljenik publike.

Svoju je najveću ljubav, suprugu Vesnu, upoznao 1973. godine te su ponosni roditelji trojice sinova.
Ozbiljniju je karijeru započeo kao pjevač i klavijaturist splitskog benda Batali i Dubrovačkih trubadura. Među zvijezde plasirao se 1973. godine nastupom na Splitskom festivalu s pjesmom „Galeb i ja”. Jedan je od rijetkih koji se može pohvaliti nastupima u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji te Opera Houseu u Sydneyju.

Iz godine u godinu karijeru je krunio nastupima na brojnim festivalima te nizanjem nagrada. Svojim hitovima, koje su za njega pisali brojni autori, a ponajviše Zdenko Runjić, poništavao je kategorije i rušio granice između popularne i visoke kulture, popularne i klasične glazbe. Album „Dvi, tri riči” iz 2000. godine dosegao je platinasto izdanje s više od 50 000 primjeraka. Ovo vrijedno priznanje dodijeljeno mu je 8. srpnja 2001. godine na proslavi 40-e obljetnice uspješnog rada Zdenka Runjića. Oliver je uvijek s jednakim žarom i emocijama izvodio sve pjesme. Kada su ga pitali koja ga pjesma najbolje opisuje, izrecitirao je stihove Romance: „Uvik kad sam s tobom, ja sam ka i dite, zaboravim odmah svoje kose side. I godine ove ča bi bile teže, da me lipa mladost uz tebe ne veže.”

Iako mu je dijagnosticiran karcinom, nije se odrekao najvećeg poroka – cigareta. Tada je rekao da ga živciraju savjeti o ishrani, pušenju i kretanju te da će uživati dok „dura, dura”.

Posljednji je koncert imao sredinom listopada 2017. godine, na 50. godišnjicu Županijske lige protiv raka, kad je u splitskom HNK-u pjevao s Marijanom Banom, Tedijem Spalatom i Gibonnijem. Emotivan nastup obilježio je taktovima vječnog hita „Vjeruj u ljubav”, po kojem je koncert i nazvan. Početkom godine, na dodjeli nagrade Porin u Spaladium areni, osvojio je nagradu za životno djelo. Zbog bolesti nije mogao doći, ali publici se obratio emotivnom videoporukom. U zadnjem je obraćanju publici kratko rekao: „Uživajte, ljudi... u ovoj večeri, guštajte u svemu i ča je život vengo fantažija!”

Dana 29. srpnja 2018. godine more je bilo mirno, a nebo bez oblačka. Kapetan je krenuo na vječno putovanje prekinuvši njegovu „splitsku fantažiju” na zemlji. Bio je to čovjek koji je znao kako tugu učiniti sretnom, a sreću tužnom. Njegovo posljednje morsko putovanje bilo je prema rodnoj Luci. Tamo je pronašao svoj vječni mir, u zagrljaju luških čempresa, a na hrvatskoj glazbenoj sceni više ništa neće biti isto.

Ostavio je, kako je i opjevao, trag u beskraju, beskrajan trag u našim srcima. „Kapetane, neka je sve ovo more za te!”

Narda Bilić, 3.b


                    
         

Svake se godine krajem mjeseca travnja u našoj školi obilježava Dan škole, a nastava se toga dana ne održava. Međutim, raznim se osmišljenim programima nastoji educirati učenike te provesti taj dan u zajedničkom druženju profesora i učenika. Proteklih godina održavane su različite prezentacije i terenske nastave, ali ove se godine škola odlučila za nešto sasvim drukčije.
Volonterska sekcija pod vodstvom profesorice Marijane Munitić i knjižničarke Karoline Viđak sudjeluje u brojnim akcijama i surađuje s mnogo udruga. Ovoga su puta odlučile organizirati akciju u kojoj neće sudjelovati samo volonteri,već svi učenici i profesori naše škole. Naime, prikupljala su se novčana sredstva za Nacionalnu nogometnu reprezentaciju beskućnika koja ove godine putuje na Homeless World Cup u Cardiff. Vodit će ih Denis Maslov iz udruge Most s kojom naša škola surađuje već dugi niz godina. Novac im je bio potreban za kupnju opreme koju, zbog nedovoljnih prihoda, nisu mogli priuštiti. Svatko je dao po malo, a na kraju se prikupilo čak 6176 kuna. Kako bismo na dostojanstven i simbolničan način udijelili prikupljena sredstva, održana je prijateljska utakmica između učenika naše škole i reprezentacije beskućnika na Dan škole, 30. travnja 2019. godine. U 10 sati na pomoćnom igralištu HNK Hajduk Split okupila se gotovo cijela škola. Tribine su bile pune, a učenici nisu navijali samo za svoje kolege, već i za protivnike. Ravnateljica i profesori bili su ponosni, učenici puni doživljaja, a beskućnici zahvalni do neba. Josip, štićenik udruge Most, rekao je kao mu nogomet znači puno više od same igre jer je tako stekao mnoge prijatelje.
„Posebno nas raduje što smo na ovakav način proslavili Dan škole. Organizirana je humanitarna revijalna utakmica između učenika naše škole i hrvatske nogometne reprezentacije beskućnika, a uz to smo donirali i preko šest tisuća kuna prikupljenih u akciji. Mene raduje što se ovo prepoznalo kao podrška i druženje između naših učenika i korisnika domova i Centra za beskućnike. U sklopu ove akcije naše smo učenike upoznali s problemom beskućništva i siromaštva, ali i s radom i ambicijama reprezentacije beskućnika. Podrška punih tribina je dokaz da su učenici inicijativu objeručke prihvatili.” - zaključila je naša ravnateljica, Ninočka Knežević.
„Uspjeli smo skupiti 6176 kuna i 70 lipa za njihovu opremu, znači za 8 reprezentativaca što je zaista suma koja je nadmašila sva naša očekivanja i to su isključivo donacije učenika i kolega IV.gimnazije i ovim putem se želimo zahvaliti i roditeljima naših učenika jer su svi zajedno prepoznali problematiku beskućništva.” - za novine je izjavila profesorica i organizatorica događaja, Marijana Munitić.
Treba napomenuti kako je oko opreme puno pomogao profesor Ante Šerić, voditelj Školskog sportskog kluba.
Škola je još jednom pokazala da nikada ne okreće leđa potrebitima, već pruža nesebičnu ruku ljubavi. Izrečena je jasna poruka: „Silno se trudimo oko znanja naših učenika, ali želimo da iz ove škole izađu prvenstveno kao dobri ljudi!” Marulićevci su još jednom pokazali svoje veliko srce.
Lucija Skejić, 3.b

                                                           


U organizaciji Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije 6. travnja 2019. godine održan je jubilarni dvadeseti međubiskupijski susret maturanata. Susret na kome se okupilo više od 2000 učenika završnih razreda srednjih škola Splitsko-makarske nadbiskupije, Šibenske biskupije i Zadarske nadbiskupije te njihovih vjeroučitelja i profesora započeo je sv. misom na Humcu, a nastavio se zajedničkim druženjem u Međugorju i Mostaru. Maturanti su na ovaj način izrazili zahvalnost Bogu na milosti i svim darovima koje im je udijelio tijekom srednjoškolskog obrazovanja.
Mnogi su mladići i djevojke prije sv. mise pristupili sakramentu pomirenja, za što im je na raspolaganju bilo desetak svećenika. Misno slavlje predvodio je hvarski biskup mons. Petar Palić, koji je u homiliji mladima kazao da su pred njima mjeseci intezivne priprave u kojima će pokušati odgovoriti na važna životna pitanja. Pozvao ih je da sebi odgovore i na najvažnije pitanje: tko je za njih Isus Krist? U svetopisamskom čitanju čuli smo da je On za neke prorok, za druge Krist, a da su treći posumnjali u Njega. To pitanje označava bit našeg kršćanskog života, a najveća se tragedija događa kad ostanemo ravnodušni na Krista i njegovu riječ. Sveti Ivan svjedoči nam da prije nije bilo tako. Tko želi zaista prihvatiti Krista, mora svojim životom pokazati da vjeruje u njega, mora prihvatiti njegov jezik ljubavi i opraštanja, kazao je biskup te iznio nekoliko misli pape Franje. U pismu „Krist živi“ Papa poručuje mladima da ih Bog ljubi, da ih Krist spašava i da nam po živome Kristu dolazi svako dobro. Zaključujući homiliju, biskup je pozvao maturante da to nikada ne zaborave.
U nastavku euharistijskog slavlja učenici Gimnazije Dinka Šimunovića, pod vodstvom vjeroučiteljice s. Natanaele Radinović, pripremili su molitve vjernika i prinos darova, a za glazbeni dio pobrinuli su se učenici Gimnazije dr. Mate Ujevića iz Imotskog pod ravnanjem vjeroučitelja Josipa Domazeta.
Predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije don Josip Periš i ove je godine u ime svih maturanata uručio određeni novčani prilog gvardijanu samostana na Humcu za potrebe školovanja jednog siromašnog maturanta iz toga kraja. Ova je gesta nagrađena oduševljenim pljeskom svih okupljenih mladića i djevojaka. Potom se don Josip zahvalio dragome Bogu na svim darovima koje nam je udijelio, nazočnim mladićima i djevojkama te svima koji su sudjelovali u organizaciji ovog impozantnog susreta.
„Prošle smo godine odlučili da susret na Humcu ne završimo samo s blagoslovom, nego i jednim vrijednim svjedočanstvom“, nastavio je don Josip najavljujući gosta iznenađenja. Bila je to naša proslavljena atletičarka Blanka Vlašić, koju su iznenađeni i oduševljeni maturanti pozdravili dugotrajnim pljeskom. Jedna od najboljih svjetskih atletičarki započela je svoje poticajno svjedočanstvo riječima da je i ona poput svetog Pavla bila žestoki progonitelj kršćana. Njezina su nedjela nanosila bol cijeloj Crkvi, koju, sada to zna, moramo gledati kao svoju proširenu obitelj. „Kada u svakom čovjeku vidimo Krista, naši se susreti pretvaraju u molitvu“, kazala je Blanka. Vrativši se mislima u nedavnu prošlost, prisjetila se kako su mnogi hranili njen ego. Nije mogla zamisliti život bez sporta i uspjeha u njemu, a onda ju je pogodila prava noćna mora, koja se Božjom providnošću pretvorila u najveću milost. Doživjela je tešku ozljedu, a kad te izda vlastito tijelo zaista je teško ne klonuti duhom, prisjećala se Blanka. Bio je to njezin prvi veliki križ, zahvaljujući kojemu je shvatila da smo preko jednog drugog križa otkupljeni. Dugo je vremena nemoćno promatrala krhotine svoga života, no na kraju je istinski spoznala Gospodina te smogla snage potpuno mu se predati. Bilo je to duboko obraćenje nakon kojega je osjetila da se vratila duhovnome domu. Ljudi često traže čuda, ali najveća čuda nisu vidljiva, kazala je. Ona se događaju u dubini duše koju Bog mijenja. Krist je osoba s kojom moramo uspostaviti odnos. Moramo s Njime razgovarati. Moramo se, također, boriti s našim manama i nedostacima. To nije ni čudno ni strašno, jer ni sveci nisu bili bez grijeha, zaključila je naša proslavljena atletičarka. Na kraju je mlade pozvala da odluče biti sveti, da budu hrabri i da ne dozvole da se njihova svijeća ugasi.
Bog je podario lijepo vrijeme pa su duhovno okrijepljeni maturanti, njihovi vjeroučitelji i profesori nakon misnog slavlja na Humcu druženje nastavili u Mostaru i Međugorju.

Nikola Milanović, prof.

                             
         

FantaSTikon


Fantastika, futurističko-svemirska tehnologija, magija, čudesna bića i zvijeri- samo nekoliko riječi o kojima mnogi od nas ne znaju puno. „Je li to onaj LOTR i Harry Potter? Nešto čovjek i skupi s ´Big Bang Theoryja´, ali u biti nemam pojma… daaa, tako nešto.”
Kako bi nam približio svijet fantastike i znanosti, Marko Mlinar je s još nekoliko entuzijasta osnovao FantaSTikon. Vjerojatno se pitate što je to i što se tamo radi pa ćemo vas malo uputiti. FantaSTikon je konvencija fantastike, igara i znanstvene fantastike. U prijevodu - nešto kao splitska verzija San Diego Comic Con-a. Obuhvaća područje fantastike (logično), ali i predavanja na području prirodnih i društvenih znanosti. Brojni znanstvenici iz cijelog svijeta drže predavanja o najnovijim istraživanjima i postignućima. Isto se tako održavaju brojna predavanja o jezicima, predstavljaju se knjige stranih i naših mladih autora. Osim predavanja FantaSTikon obuhvaća još mnogo drugih aktivnosti - brojne kvizove i natjecanja, igraonice (hrpa društvenih igara i igraonica s PC-jevima i konzolama), radionice (Lego, literarni i likovni radovi), izložbeno-prodajni dio gdje se mogu naći svakojake stvari, od stripova i knjiga do umjetničkih slika i nakita. Međutim, to ipak ne bi bila prava konvencija fantastike bez cosplay-a, to jest natjecanja u ručnoj izradi kostima i predstavljanja likova. Na primjer, prođeš hodnikom i naletiš na Dolores Umbridge ili se osobno upoznaš s Helom… neopisivo i nezamjenjivo.
Cilj samog Fanta je stvoriti platformu za mlade umjetnike i znanstvenike i omogućiti im da se predstave javnosti. Pruža mogućnost posjetiteljima da se upoznaju s drugim ljudima te da šire svoja znanja i interese.
Uz sve navedeno, FantaSTikon svake godine ima zemlje partnere - Irsku, Japan i Rusiju koja je ove godine gostovala u Splitu. Posjetitelji su se mogli upoznati s velikim ruskim kozmonautom Sergejem Zaljotinom (DAAA, pravi astronaut!), saznati više o ruskom jeziku i kulturi, upoznati pripadnike ruske zajednice u Splitu i probati delicije ruske kuhinje.
Iz vlastitog iskustva toplo bih preporučila svima odlazak na FantaSTikon jer se zbilja ima puno toga za vidjeti. U tom velikom šarenilu događanja i aktivnosti svatko može pronaći nešto za sebe.

Marie-Lucia Kossjanenko, 4. a

                   
         

Nogometni fanovi mogu biti zadovoljni, Rusija 2018. nije nas razočarala. Ne samo da smo ostvarili povijesni uspjeh, nego je sport još jednom ujedinio Hrvatsku. Nakon jednomjesečne euforije i željnog iščekivanja svake utakmice, Hrvati su postali viceprvaci svijeta.
Sve je počelo rutinskom pobjedom protiv Nigerije. Kod prvog smo gola imali malo sreće jer je nigerijski prvotimac zabio autogol, no kasnije je Modrić potvrdio hrvatsku kvalitetu i svladao nigerijskog golmana zabivši gol za 2:0. Prva je ozbiljna prepreka bila Argentina. Vatreni su fantastično otvorili utakmicu golom Rebića, potom maestralnim udarcem Modrića povisili rezultat na 2:0, a kao šlag na torti došao je Rakitićev pogodak za ukupnu pobjedu od 3:0. U očima hrvatskih navijača Hrvatska je već bila u finalu, iako ju je još čekao težak put do njega. Sljedeća žrtva bio je Island, a priliku su dobili mladi predstavnici Vatrenih koji su pokazali da nam je budućnost svijetla kao i sadašnjost.
Pobjeda protiv Islanda zapečatila nas je na prvom mjestu skupine i spojila s Danskom u knockout fazi. Brzo primljen pogodak nakratko je ugasio nadu Hrvatske, no brži odgovor Vatrenih ponovno ju je probudio. Mario Mandžukić spretno i sretno pogađa za poravnanje rezultata koji nas je nakon žilave borbe odveo u produžetke. Lutrija penala uznemirila je srca hrvatskih navijača. Rakitić, hladan kao špricer, zabija penal za pobjedu i vodi Hrvatsku u četvrtfinale Svjetskog prvenstva.
Isti se scenarij ponovio protiv Rusije u četvrtfinalu. Denis Cheryshev udarac sa 17 metara dovodi Hrvatsku u probleme, no Vatreni opet pokazuju što je timska igra te brzo uzvraćaju udarac. Andrej Kramarić uspješno se provlači kroz rusku obranu i glavom zabija gol za izjednačenje. U napetim produžetcima padaju dva gola glavom, Domagoj Vida za Hrvatsku i ubrzo nakon toga Mario Fernandes za Rusiju. Utakmica dolazi do penala gdje Rakitić opet pokazuje sigurnost i ugasi domaćine pred punim stadionom.
Ni u polufinalu nije nedostajalo napetosti, u prvim minutama primamo gol iz slobodnog udarca. Nadu nam vraća Ivan Perišić koji je nekako pronašao loptu nakon ubačaja i odveo nas u produžetke. Ne smijemo zaboraviti ni obrambeni sastav koji je spašavao mrežu u više navrata kroz cijelu utakmicu.
Samouvjerenost Engleza pokazala se ispraznom, Mandžukićev pogodak u produžetcima ugasio je tu arogantnost i odveo Hrvatsku u finale Svjetskog prvenstva.
Na ulicama Hrvatske već se tada slavilo kao da su svjetski prvaci jer su za narod oni to već bili. Danima se pripremalo za utakmicu i svi su željno iščekivali to finale.
Francuzi su poveli asistencijom iz slobodnog udarca te se činilo da se ovaj put nećemo izvući. Nadu nam vraća Ivan Perišić kao i žilava i borbena igra Vatrenih te se činilo da će se ponoviti scenarij iz prijašnjih utakmica. Nažalost, na kraju Francuzi pokazuju bolju fizičku i psihičku spremnost i uzimaju Hrvatskoj trofej prvaka.
Iako smo izgubili od Francuske, poraz u finalu nije nas pokolebao te se povijesni uspjeh slavio danima iza. Uz srebro na Svjetskom prvenstvu, Hrvatska je imala još jedan razlog za slavlje, Luka Modrić proglašen je najboljim igračem Svjetskog prvenstva.
Svi smo bili svjesni neupitne kvalitete koju momčad posjeduje, no ključ uspjeha na Svjetskom prvenstvu bilo je jedinstvo i zajedništvo, čemu smo bili svjedoci preko društvenih mreža, a za to je najzaslužniji izbornik koji je ujedinio Vatrene i Hrvatsku - Zlatko Dalić.
U čast uspjeha naših Vatrenih i ostalih sportaša koji su ove godine osvojili medalju pojedinačno ili u ekipnom sportu, izradili smo pano „Srce vatreno”. Na šahovskoj ploči tako su se, osim srebrnih nogometaša, našli i vaterpolisti, braća Fantela i Sinković, Sandra Perković, Nikolina Čačić, Filip Hrgović i naša bivša učenica Dina Levačić sa svojim izvanrednim plivačkim pothvatima.
Pano su izradili Mislav Bonacin, Ana Borozan, Tino Domazet, Karmen Ivančić, Antonela Litović, Riva Pauletić, Nela Sumić, Tonći Vujić i Mario Žeravica.
Mentorice: Katarina Žanetić, profesorica hrvatskog i knjižničarka Karolina Viđak.

Borna Jukić, Mislav Bonacin, Tonći Vujić i Mario Žeravica, 4.F