Na satu hrvatskog jezika profesorica Maja Cikatić dala nam je zadatak da napišemo trubadursku pjesmu. Bila je potrebna kreativnost, no i držati se zadanih elemenata. Pjesma je posvećena neprežaljenoj ljubavi koja nas očarava svojom ljepotom, ali i svojom osobnošću. Međutim, ljubav nije obostrana i jedna strana uvijek pati te uzaludno pokušava zaboraviti voljenu osobu. Iznose se osjećaji potištenosti, razočaranja i usamljenosti.
Nisam ju vidio godinama, Nit sam čuo njen glas. Potišten,shrvan,razočaran, U lutanju sam našao spas. Upoznao mnoge sam ljude I obišao pola svijeta, No u mojim mislima Samo jedna žena polagano u krug šeta. I kruži, kruži, kruži bez kraja. Taman, kad je zaboravim, Rodi se nova nada Iz njenog osmijeha sjaja. Tad moje srce opet zatitra I ljubav se probudi stara, Onako ludo,naivno,mladenački S jednako onoliko žara. I vrati se unazad sve I uzalud borba moja Kad u srcu stoji uklesana Samo njenih očiju boja. Tomislav Zorić
Šetao sam ulicama Razgledao zgrade razne I imao osjećaje prazne. Tad ugledah nju. Tu ljepotu ne može se Savršeno opisati Niti je gledatelj može Iz sjećanja izbrisati. Osjećaji ugodnosti Obaviju srce moje Tako da ne mislim više Na brige i patnje svoje. Plave su joj se oči sjale Kao zvijezde na nebu u noći, A mili pogled pokazivao Svoje čarobne moći. Kosu je imala smeđe boje Gustu, dugu, punu čarobne ljepote. Usne su joj bile debele i rumene Poput trešnje, slatke, zrele. Bila je dražesna i mila, Ili izgleda tako uvijek onaj Koga se zaljubljenim očima gleda. Za mene si divna školjka U kojoj se biser krije. Mislio sam da ga dosad Nitko pronašao nije. Tad se probudih iz sna I svatih da smo mi svijeta dva. Ti si plemkinja, bogata i krasna A ja siromah, putnik, trubadur Bez kuće i grada. Na moju dušu se spusti tama. Moje srce sada pati, Spopade ga teška tuga, Izgasi se divna sreća I nasta žalost duga. Jednog dana odletim kao ptica. Sada ja živim daleko od nje U nekom drugom gradu. Iluzija da ću je opet vidjeti Tješi me i daje mi novu nadu. Osjećam se jako sretnim Jer se ipak mogu nadat Da će plemenita ljubav Mojim srcem stalno vladat. Mario Bilić Matišić