Piše: Karmen Jurić
„Bilo jednom davno, iza sedam gora i sedam mora…“ toliko je puta ponovljeno i ispričano. To su riječi kojima su nas ne tako davno uspavljivali naši roditelji i kojima ćemo vjerojatno mi sami uspavljivati našu djecu. Njima pripovjedači uvode djecu u čaroban svijet prinčeva i princeza, morskih sirena, kraljevni i čarobnjaka koji trebaju promijeniti svijet koji ih okružuje i pokazati ogromna prostranstva mašte.
Sigurno smo svi čuli za Hansa Christiana Andersena, braću Grimm ili Oscara Wildea. Oni su samo neki od autora bajki koje su nam bile servirane od ranoga djetinjstva. Bajke su u svojim početcima bile pričane među odraslima te su obilovale događajima strave i užasa. Čak i sam naziv bajka dolazi od staroslavenske riječi „bajati“ što znači vračati ili čarati. Danas bajke uglavnom povezujemo s dječjom književnošću, a na svijetu ne postoji knjižnica koja nema odjel posvećen posebno književnosti za djecu i bajkama. Uzimajući u obzir da djeca usvajaju sve što vide i čuju, sigurno bajke kao takve imaju veliku ulogu u oblikovanju njihove ličnosti. Smatra se da su bajke velika pomagala kojima djeca uče razlikovati dobro i zlo, izgrađuju moralne vrijednosti i suosjećaju s pozitivnim junacima.
Ipak se moramo zapitati daju li bajke djeci ispravnu sliku o svijetu i utječu li na njihovo ponašanje u daljnjemu životu?
Način na koji glavni junak savladava prepreke uči nas pravilnom postupanju u kompliciranim situacijama. Međutim, nije sve idealno u bajkama. Često obiluju prizorima nasilja: Zlatokosa je zlostavljani lik, zaključana u kuli bez prozora i vrata te čeka slobodu; vuk čak uspije progutati baku i Crvenkapicu; Snjeguljica je otrovana, a sedam kozlića u smrtnoj opasnosti. Iako bajka „Ljepotica i zvijer“ poručuje kako ne trebamo nikoga suditi po vanjskom izgledu i ističe važnost unutarnje ljepote, u pozadini se promovira nasilje kao oblik ljubavi jer zvijer ipak drži Ljepoticu zatočenu protivno njenoj volji. Ona se zaljubljuje u njega jer nije imala drugi izlaz. Njeno žrtvovanje za oca prikazano je kao herojski čin, no ipak odlazi predaleko jer ugrožava vlastito zdravlje, sigurnost i dobrobit. Pepeljuga je lik koji oslikava važnost unutarnje snage kada su nasilnici u pitanju, no nameće ideju da se žena mora osloniti na muškarca kako bi se spasila. Ivica i Marica, naizgled priča o snalažljivosti i dobrobiti zajedništva pri dolasku do cilja, sadrži motiv protjerivanja iz kuće što može u djetetu probuditi strah od odbacivanja. Naime, otac je prvo protjerao svoju djecu, ali ih na kraju prima kući kada savladaju prepreku i uzmu od vještice veliku količinu novca. Podsvjesno se nameće potreba za dokazivanjem pred roditeljima, a zapravo roditeljska ljubav ne bi trebala biti uvjetovana, već bi se trebala podrazumijevati i djeci biti sigurno utočište.
Istraživanja su pokazala da su bajke prepune stereotipa, pojednostavljenih i najčešće iskrivljenih slika koje se vežu uz određenu skupinu ljudi. Prvi takav primjer jest crno-bijela karakterizacija kojom su lijepi likovi u većini slučajeva dobri, a ružni likovi zli. Također su moćni ljudi često proračunati i nemilosrdni, nemaju želju pomoći potrebitima. Sve maćehe, koje se spominju u bajkama, potpuna su suprotnost od biološke majke: one su ohole i pakosne te na kraju bivaju kažnjene za svoja djela. Upravo je to jedan od osnovnih razloga zašto djeca u stvarnosti odbijaju maćehe te ih percipiraju isključivo kao nešto negativno. Dominantan model obitelji uključuje dva roditelja i jedno ili dvoje djece (u tom slučaju sin je stariji) te se isto nameće kao savršen model obitelji. Sve što odstupa od takvog modela, djeca doživljavaju kao nepotpunu i nekvalitetnu obitelj. Uz rodne stereotipe česti su stereotipi siromaha koji su opisani kao dobri ljudi koji ne teže ni za čim materijalnim i sretni su s onim što imaju. Uvijek su spremni pomoći i na kraju za to bivaju nagrađeni, ali stvarnost je daleko od toga.
Bajke su važan dio djetinjstva te sadrže pozitivne lekcije i ideje, no istovremeno su apstrakcije koje se uvelike razlikuju od stvarnoga života. Za razliku od bajke, stvaran život nema jamstvo za sretan kraj. Rasplet je u našim rukama, a vrhunac nije samo jedan događaj, već nam svaki dan nosi novu pouku zbog koje smo bolji nego jučer. Crne i bijele likove zamjenjuju stvarni ljudi koji su obojani cijelim spektrom boja, a pobijedit neće ni dobri ni loši, nego oni koji budu imali više sreće. Lijepo je sanjati, ali nikada ne smijemo zaboraviti da se iz tog sna kad-tad trebamo probuditi i živjeti u stvarnosti. Nikada ne smijemo, kao Trnoružica, zaspati i čekati 100 godina da nam se želje same ostvare, a naša sreća i buđenje nipošto ne smiju ovisiti o dolasku princa na bijelom konju.